Blog banner

Blog

13. 10. 2021.

Jutra na Kaleniću

Neka od prvih sećanja mnogih Beograđana je odlazak na pijacu vikendom u pratnji nekog starijeg člana familije. Godišnje doba i vremenski uslovi nikada nisu odlagali ili na bilo koji način uticali na ovaj ritual. Jer to je zaista ritual – spremanje, šetnja između tezgi, razgledanje i pažljivo biranje namirnica i na kraju odlazak na kafu ili sok.

 

Asortiman se tokom godina menjao i prilagođavao potrebama brzog života u gradu, pa tako sada imate da kupite i kafu i sijalice i varjače. Ali bez obzira na to, i dalje je dominantan izbor sveže hrane i svežeg cveća.

 

U Beogradu ima mnogo pijaca, skoro svaki kvart ima makar nekoliko tezgi na kojima se prodaje sveže voće i povrće. Ali jedan je Kalenić. Najveća i jedna od najpoznatijih beogradskih zelenih pijaca, izgrađena je 1926. godine na Kalenića guvnu, jednom od zadužbina dobrotvora Vlajka Kalenića.

 

Kako se krajem 19. veka Beograd sve više širio, povećavao se i broj stanovnika pa je počela izgradnja nenaseljenih delova Vračara. Nestali su vračarskih vinogradi i bašte, ali je nikao jedan od najlepših delova grada koji na svakom ćošku odiše kulturu i tradiciju starog Beograda. Jedina pijaca u tom delu grada bila je pijaca na Cvetnom trgu, ali se s porastom broja stanovnika povećala potreba za svežim voćem i povrćem. Izgrađene su pijace Zeleni venac, Jovanova i Kalenića guvno.

 

Kalenić je počeo s radom 1. novembra 1926. godine. Pored tezgi sa svežim namirnicama, postojale su, kao što i danas postoje, tezge sa mesnim proizvodima, ribom, mlečnim proizvodima, jajima… Ovo je postalo „in“ mesto za okupljanje – išlo se u nabavku, a usput se mogla odigrati partija šaha i malo prodiskutovati svetska i domaća politika.

 

Tokom bombardovanja Beograda 1941. godine, Kalenić pijaca je pogođena i značajno oštećena. Ali je nastavila sa radom i polako gubila svoj sjaj sve do početka 21. veka kada je renovirana u potpunosti, uključujući i kapije pijace koje datiraju s početka 20. veka.

 

Pijačne tezge nalaze se na trouglastom platou, a okružene su nizom malih prodavnica, pekara i cvećara. Ova pijaca je srce Beograda, tu se vikendom slivaju iz svih delova grada da se snabdeju ali i malo popričaju u prolazu. Često se na Kaleniću sretnu polaznici iste klase, ili drugari iz klupe, bez obzira na godine. Malo je mesta na kojima možete da upoznate dušu i duh jednog naroda kao što su pijace.

 

Puno puta citiran na ovom blogu, a i inače, Momo Kapor je kao hroničar jednog društva možda najbolje preneo duh pijace. Dobro je poznato da je Kalenić bio njegov izbor, a u nastavku pročitajte kako je Momo pisao o ovoj specifičnoj agori beogradskog asfalta.

 

„Onaj ko ne odlazi na pijacu nikada neće upoznati srpski narod. Jeste da taj narod voli da zakine na kantaru, jeste da voli da ukrade, jeste da voli da se cenjka, ali kad završi s tim i kad uspe u toj svojoj sitnoj igri, kada čovek raširi zembilj da mu u njega saspu luk ili krompir, tačno onda, kada je prevara gotova, a s lukavstvom i kaišarenjem završeno, seljak će vas pogledati, onako iskosa, malo ispod oka, setiće se na trenutak Boga, i jednim širokim pokretom, kao da blagosilja, dometnuće jedan krompir ili glavicu luka više da se iskupi pred ljudima i pred nebom!

Ajde – kazaće – nećemo ni ti ni ja zbog ovog da propadnemo!

Još nešto, naš narod poseduje urođenu megalomaniju… Nikada vam ne stave na kantar onoliko koliko tražite, uvek više. Ako želite kilogram jabuka, na kantaru se uvek nekako nađe kilo i po i uvek vas seljanka pita je l’ može dva kila? Vi kažete da hoćete samo kilo, a ona već stavila dva i savetuje vam:

Uzmi, bre, dva, bolje je da pretekne nego da ti „nedobudne“.“

 

Ima nečeg romantičnom u tom cegeru za Kalenić. U njemu se uvek nađe mesta i za krompir i za mandarine i za vezicu cveća koje nehajno viri iz njega. Sledeći put kada se zateknete u blizini vikendom ujutru, svratite da vidite na šta mi i Momo mislimo.

pijaca kalenic